LOVE SONGS ON THE RADIO

underneath your clothes

Kad se spustim sam na plažu

Pa legnem na kamen pod sunce

I namjestim ruke pod glavu i prsa,

Osjetim kucanje vlastitog srca

U veni na vratu i prsnom košu

Kao koprcanje polumrtve ribe

U plastičnoj vrećici na rivi,

Pomislim na razbijene glave hobotnica

I odsječene peraje morskih pasa

Obješene o kuke na tržnici

Pa skočim u more da se ohladim.

Kad se spustim s tobom na plažu

Pa legnem na kamen pod sunce,

Nešto me žulja pod lopaticom,

Naslonim glavu na tvoje grudi

I osjetim kucanje tvog srca,

Kao srebrnu ribu u rukama,

Pomislim na sve što ćemo raditi

Navečer kad se vratimo s plaže

Pa skočim u more da se ohladim.

kisses

Zadnjih dana mobitel me podsjeća

Na najljepše trenutke od prije pet godina,

Slaže selekcije fotografija s tobom,

Pa sam se sjetio da su mi i nakon prekida

Facebook i Instagram još mjesecima

Nudili prijedloge za prijateljstvo

S tvojim frendovima i članovima šire obitelji

I da si mi još dugo bila prvi kontakt

Na share buttonu kad bih slao memeove.

Mobiteli, aplikacije i algoritmi

Savršeno znaju kad ti trebaju nove tenisice,

Pogodit će čak i boju o kojoj razmišljaš,

Ali očito zadnji doznaju za prekide.

Što ako su nam sve to vrijeme dok smo bili skupa

Ti algoritmi namjerno čuvali vezu,

Nudili nam slične oglase i memeove,

Ovo smo nas dvoje videe mačaka,

Tjerali nas da usklađujemo Levisice,

I je li moguće da su nas nekako i spojili,

Stavljali mi tvoje objave na vrh homepagea?

Što ako je ljubav samo kapitalistička zavjera,

Lijepo ime za precizno targetiranje,

Podmukla marketinška strategija,

Spajanje ljudi s ciljem da kupe Netflix pretplatu,

Natjeraju nas da zabrijemo na Wolt burger srijedu

I zajedno postanemo ovisni

O proučavanju popusta s ABOUT YOU?

Snimio Zvonimir Barišin / PIXSELL

14 palmi

Kad sam kao dijete dolazio na Prvić,

Nikad se ništa nije mijenjalo.

Iste pukotine u betonu na putu do plaže,

Smrad kontejnera na jazu, ose oko pipe

I tri otiska mačjih šapa na rivi.

Svakog ljeta ista poštarica i župnik,

Posada na Tijatu,

Iste prodavačice, alkoholičari pred dućanom

I kupači kod odmarališta Požega,

Svi starci Prvića,

Umirovljenici obješene kože i sala,

S prijenosnim radijima i križaljkama.

I isti susjedi i rodbina oko naše kuće na brdu,

Svakog su nas dana zvali na sok i kekse,

A ja sam bježao da što prije siđem do mora,

I svakog su se ljeta čudili koliko sam narastao,

Ne bi me ni prepoznali,

A oni uvijek isti,

Vječno stari i mladi istodobno,

Kao da su oduvijek ovdje.

Na Prviću se nikad ništa nije mijenjalo,

Samo su metalne ljestve uz rivu na plaži

Nekih ljeta bile plave, a drugih crvene.

Danas sred čela imam dvije duboke bore,

Jednu od sunca i jednu od starosti,

Jer nikad nisam nosio sunčane naočale,

A svi ti starci Prvića sve umornije pozdravljaju,

Šepaju i zadihani stoje u sjeni na povratku iz dućana,

Pričaju o sprovodima i pretragama,

Ispadaju im zubi,

Ne zovu na kavu i kekse,

Pokapaju djecu i više ne dolaze.

Prvih dana na Prviću sad buljim u zalaske

I kad se nakon plaže pogledam u zrcalu,

Dok pokušavam izravnati te dvije bore od sunca,

Vidim kako ležim na plaži s popucalim venama,

Padam u tušu i slamam kuk,

Prekidam ljetovanje zbog kemoterapije,

Dok neki drugi klinci

S vječnim djetinjstvom sličnim našem

Trče na plažu istim putem s drugačijim pukotinama,

Skaču sa svježe pokrpane stare rive

S novim otiscima mačjih šapa u betonu

I ne vide kako se sve stalno mijenja, stari i odlazi

Jer svugdje oko sebe vide samo more.

faded

Neki dan u Novom Zagrebu,

Na ljetnoj pozornici u Travnom,

Puštali su neki francuski film,

Sparna plava noć sa žutim svjetlima,

Antene i rublje na betonskim zgradama,

Šuškanje nečijih života,

Cijeli je kvart jedan veliki balkon.

Dvadesetak gledatelja na livadi,

Ali nitko nije ovdje zbog filma,

Nego da par sati samo bude u noći,

Na tlu je ionako neudobno i brzo skužiš

Da je kino na otvorenom najljepše

Kad slučajno prolaziš biciklom i staneš pet minuta,

Uhvatiš par scena i raspored ljudi na travi,

Pa nastaviš dalje i zamišljaš nastavke filma

I života gledatelja dok se vraćaju kući

U žute sobe s otvorenim prozorima,

Kažeš si da ćeš drugi put i ti biti s njima na travi…

Kino na travi je najljepše kad prođeš biciklom,

Nitko nije ovdje zbog filma

I platno je samo izlika da budemo vani,

Ali te su nam večeri svejedno svima išli na živce

Dva klinca koji su s biciklima stajali pokraj,

Igrali su igrice i pričali o Brawl Stars skinovima,

Trofejima i legendary starr dropovima,

Lica obasjanih plavičastom svjetlošću ekrana,

Muljali su starcima kad su ih zvali zašto još nisu doma

Pa sam se sjetio da je Zagreb ljeti veliki balkon,

I da su i njima ekrani samo izlika da budu u noći,

I možda je brainrot ustvari vječno djetinjstvo,

Beyblade, kokanje i fidget spinner,

Tajno skrovište na parkingu,

Čaša vode iz kafića nakon nogometa,

Stablo trešnje kod susjeda u vrtu,

Prijatelji koje smo upoznali putem.

quatuor pour la fin du monde

Jednog proljetnog jutra

Možda se probudim i shvatim

Da ove godine

Kornjača neće izaći iz zemlje.

Jednog proljetnog jutra

Možda se iskopam i shvatim

Da ove godine

Dječak neće prošetati vrtom.

north circular

Kad u busovima i kafićima

Čujem sve te ljude

Kako jednakim žarom pričaju

O vrganjima i seksu u troje,

Lynchu, Livaji, omekšivačima,

Bibliji, kortikosteroidima i štapnim mikserima,

Ponekad se zapitam jesmo li stvarno ista vrsta,

Ali voljeli lokomotive, ulaganja ili vrtlarenje,

Svi ti ljudi oko mene

Nose iste osmjehe

I isto im sjaje oči.

I kako je lijepo da svatko ovdje

Može imati nekoga da ne bude sam,

Ljudi koji pričaju loše viceve,

Ulažu u bitcoin ili mljackaju,

Ne dodiruju tramvajske rukohvate,

Svađaju se s konobarima,

Skupljaju makete aviona,

Čak i ljudi koji kopaju nos,

Naći će neke druge ljude,

I nosit će zajedno iste osmjehe

I isto će im sjati oči.

Mi ljudi, zajednička rasa,

S vatrom u očima i sjajem na licima,

Nad nama izlaze i zalaze dani,

Ljudi ljeta i zime,

Ljudi sunca i sjene,

Svi isti,

Ljudi koji iz zabave psima režu repove,

Ljudi koji ljude zavežu za radijator

Pa im čupaju nokte i tuku ih palicama

Prije nego ih žive zapale,

Ljudi koji će sutra silovati susjede,

Rasparati im utrobe

I oni koji više vole mačiće,

Mi, ljudi, braća i sestre,

Nosimo iste osmjehe

I isto nam sjaje oči.

Pjesnički performans kao izlazak
iz kule bjelokosne

Piše Darija Žilić

Jakob Filić rođen je 1994. u Zagrebu, diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje poeziju u časopisima i na društvenim mrežama, gdje i istražuje suodnos kapitalizma i poezije. Dobitnik je Nagrade Milivoj Cvetnić koja mu je omogućila tiskanje prve zbirke Ovdje. Upravo taj topos ovdje i jest tu da naglasi autorovu opčinjenost ovim sada, ljepotom trenutka, ili kako ističe, „gdje imamo tijela i gdje svaki dan zalazi sunce“. Poezija Jakoba Filića okrenuta je aktualnim temama, stvarnosna, uključuje internet i društvene mreže, te nove oblike komuniciranja i imenovanja. I nije slučajno da Filić spominje šušur kapitalizma, jer je čitav svoj pjesnički početak pomno konceptualizirao odličnim dizajnom, promišljenim marketingom koji čak uključuje kupnju predmeta, sapuna i novčanika, kao svojevrsni pjesnički performans.

Pjesnik želi izaći iz kule bjelokosne i povezati poeziju sa svim oblicima današnjeg društva. Pritom kao da su njegove pjesme i pjesme odrastanja, od pjesama nevinosti do iskustva, od bezbrižnosti do nelagode, ljubavnog loma, egzistencijalnih problema, traženja posla, samozapošljavanja. I pritom u tom procesu ogoljavanja pjesnik želi što je moguće više povezati iskustvo lirskog subjekta s vlastitim iskustvom.

Monika Herceg ističe kako je poezija Jakoba Filića otvorena prema čitatelju, ona dopušta lagan ulazak u pjesme, da bi potom dugo s tim pjesmama ostali promišljajući. Uronjena u svakodnevno, poezija popisuje inventar svog vremena koji uključuje i Netflix, Spotify, Twin Peaks, Instagram, uočava Monika Herceg, no istovremeno zadržava ono zvjezdano, nebesko, pa će i Enes Kišević zapisati o Filićevoj poeziji: „da tko jednom dođe na Otok o kojem piše, njegovu će ljepotu zauvijek urezati u pamćenje.“ U ciklusu Love songs on the radio nalazimo narativne pjesme u kojima je lirski subjekt promatrač, bilježi fluks vremena, niže slike grada, plaže, dočaravajući simultanost raznih događajnosti.

Lirski subjekt promišlja, prepuštajući se osluškivanju tijela, opisu žudnje, uspoređuje vrijeme nekad, djetinjstvo i sadašnje doba, kroz kontrastne slike s otoka Prvića, naglašavajući pritom prolaznost: „Danas sred čela imam dvije duboke bore, / jednu od sunca i jednu od starosti.“ Posebno zanimljivo, nostalgično opisuje ljubav kroz algoritme, memove na mrežama, engleske poštapalice, pritom na ironičan način koristeći terminologiju s neta, sa stranica za kupovinu i kroz aplikacije. Unatoč tome, spleen Filićeve poezije je old fashioned, kao da priziva vječno djetinjstvo u kojem Zagreb ljeti postaje veliki balkon, svi njegovi stanovnici bivaju povezani u tim toplim ljetnim noćima dok gledaju film na travi, a svijet je pozornica, u kojoj se sve stapa, i ljudi i ekrani, u neko vječno sada koje briše vremenitost. Filić je sjajan promatrač, flanerski se kreće gradom i od sitnih detalja stvara poeziju, od prizora lutkara u zimskoj noći na trgu, do žamora glasova koji sa žarom pričaju o svemu. Sve može postati poezija, poručuje mladi autor koji u svojoj poetici obnavlja stvarnosni modus koji je nastao prije dva desetljeća, a koji biva odlično reinterpretiran senzacijama novog stoljeća kroz beskompromisno ogoljavanje. Sve to čini Filićevu poeziju čitkom, živom, urbanom i spektralnom, ali i metafizičkom, sa sjajem briljantina.